Prirodno je da s vremenom živi zaborave pokojnike, ali isto tako često mrtvi nastavljaju u mislima proganjati žive. Postoje razne sablasti, duhovi prošlosti, utvare koje poput trika svjetlosti i sjene nestanu kad na njih direktno usmjerimo pogled, ali se uvijek ustrajno vraćaju, toliko dugo dok se ne riješi dug koji mrtvi imaju prema nama ili mi prema njima. Hrvatski ploveći paviljon, čini se, poput fantomskog broda Ukletog Holandeza nastavlja „ploviti“ u svom paradoksalnom stanju između bivanja i ne-bivanja u hrvatskoj kulturnoj, ali i onoj drugoj javnosti. Nakon toliko i napisanih i izrečenih stvari vrlo je nezahvalno, gotovo nekrofilski, započinjati tu temu iznova, ali… mrtvi nas progone dok naša ili njihova savjest nije čista.